Negdje iza ponoći, dok većina svijeta spava, ti si budan. Držiš volan, pogledaš u retrovizor, a jedino što vidiš je tama koja ti šapće da si daleko. Od kuće, od obitelji, od poznatog. U kabini toplo. Vani hladno. A između – tišina.
Ne zvoni telefon. Radio tiho svira. Svjetla sjaje u daljini, ali ni jedno nije tvoje. To su trenuci koje razumiju samo oni koji su ikad osjetili što znači biti kilometrima daleko… a ipak blizu samome sebi.
🚛 Kabina kao utočište
Tu, između prednje šajbe i stražnje zavjese, sve je tvoje: mali prostor, velika tišina, i još veća snaga. Tu jedeš, spavaš, slušaš vijesti, planiraš, misliš. Tu sanjaš. Kabina ti postane i soba i dnevni boravak i ispovjedaonica.
🌌 Tišina nije prazna – ona govori
Ponekad je teško. Znaš da si sam, ali nije to ona teška samoća. To je ona tišina u kojoj misli dođu na red. Prisjetiš se lica koje nisi vidio danima. Poruke koju nisi stigao poslati. Ili trenutka kad si prešutio umor – da ne brinu kod kuće.
💬 Poveži se – i noć će biti lakša
✔️ Pošalji poruku kolegi iz kolone
✔️ Pusti omiljeni glas u podcastu
✔️ Napiši sebi kratku misao – zbog čega voziš
✔️ Pošalji sliku kabine – da netko zna gdje si
✔️ I sjeti se: ne moraš uvijek biti jak – samo prisutan
📣 ZAKLJUČAK:
Vozač si. Ne zato što moraš, nego zato što znaš. I noćas, dok svijet sanja, ti si budan – čuvar robe, ritma i tišine. Hvala ti. I znaj: ova noć pripada i tebi.
