Vozač kamiona nije samo prevoznik robe – on je osoba koja spaja ekonomije, države i ljude. Ipak, svakodnevno se suočava s nevidljivim neprijateljem koji ne piše u ruti ni u tahografu: granicom. Duža čekanja na prelazima postala su svakodnevica, posebno u ljetnim mjesecima, vikendima i praznicima. I dok putnici u automobilima imaju opciju da se okrenu, izađu ili se sklone, vozači kamiona nemaju taj luksuz.
Počinje sve kao red, a završi kao tortura
Situacije na granicama znaju biti nepredvidive. Jedan običan prelaz iz Slovenije u Hrvatsku, Mađarske u Srbiju ili Bosne u EU može potrajati 2 do 8 sati. Vozači često stignu s očekivanjem kraćeg čekanja, ali ih dočeka stajanje u mjestu – satima.
„Krenuo sam iz Ljubljane i stao kod Bregane oko 10:00 ujutro. Do prelaska je prošlo više od 6 sati. Nigdje WC-a, nigdje hlada, a temperatura u kabini prelazila 40 stepeni. Imao sam i hladnu robu, klima radila punom snagom. I svejedno – znoj i nervoza“, priča Miran, vozač iz Slovenije.
WC kao luksuz – i to često nedostupan
Na većini graničnih prelaza gdje se formiraju duge kolone, nema ni osnovne infrastrukture. Vozači su primorani obavljati fiziološke potrebe pored kamiona, između prikolica ili iza žbunja – uz poniženje i nelagodu.
„Najgore mi je kad sam u koloni i ne smijem napustiti kamion. Čak ni da odem do WC-a koji je udaljen 200 metara. Ako kolona krene, a ti nisi tu – ostaješ. Čekaš sledeći ciklus, kao da nisi ni bio u redu“, kaže Alen iz Bihaća.
Ljeto + asfalt + kabina = pakao
Letnje temperature dodatno pogoršavaju situaciju. Dok asfalt „gori“ ispod guma, vozači u kabinama trpe toplotu, znoj i dehidraciju. Klima uređaji troše gorivo, a nisu svi kamioni tehnički opremljeni za višesatni rad dok stoje u mjestu.
Vozači pokušavaju da se rashlade mokrim peškirima, ventilatorima, ali kad temperatura dostigne 35–38 stepeni, ni to više ne pomaže. Neki čak i otvaraju hladnjake s robom – ne da bi upropastili tovar, već da se malo rashlade.
Hrana, voda i dostojanstvo – sve pod upitnikom
U takvim uslovima, svaka flaša vode postaje zlata vrijedna. Problem nastaje kada vozači nisu planirali višesatno čekanje – posebno ako dolaze iz zone gdje nisu mogli stati na benzinsku pumpu.
„Imao sam jedan keks, jednu vodu i čekao 8 sati. Bez hrane, bez WC-a, bez ikakve informacije“, kaže Dragan, vozač koji vozi liniju Beograd–Minhen.
Gubitak vremena = gubitak novca
Za mnoge firme, vrijeme je novac – ali čekanje na granici se rijetko plaća. Vozači tada „troše dane“, bez dodatne dnevnice, bez priznanja vremena čekanja. Neki čak i gube rutu ako pređu tahografska ograničenja i ne mogu na vrijeme istovariti robu.
„Ne računaju ti čekanje. Kažu – nisi vozio. A ti si sjedio 6 sati u znoju, stresu, bez WC-a. Koga je briga?“, kaže Ermin iz Tuzle.
Ko je kriv? Niko. Ili svi?
Problem višesatnog čekanja često se prebacuje s jedne strane na drugu. Carine, granične policije, lokalna infrastruktura, praznični režimi rada, turističke sezone – svi su djelimično odgovorni. Ali sistemskog rješenja još nema.
U nekim državama pokušano je uvođenje „e-Redova“ ili najavljivanja kamiona online, ali praksa je pokazala da se tehničke prepreke, kao i neusklađenost među državama, brzo ispriječe.
Kako se vozači snalaze?
- Drže rezervne kanistere s vodom i gorivom
- Imaju prijenosne WC kabine (hemijski WC) u kamionu
- Koriste aplikacije i grupe na WhatsApp-u ili Viberu da provjere dužinu reda
- Izbjegavaju prelaze s najdužim reputacijama, kad god je to moguće
Ali ni to ne pomaže uvijek. Jer kada stigneš na granicu – više nemaš kuda.
Kako ovo utiče na zdravlje vozača?
Dugotrajno čekanje, posebno ljeti, može izazvati:
- dehidraciju,
- glavobolju i vrtoglavicu,
- probleme s bubrezima,
- nervoza i anksioznost,
- povećan krvni pritisak.
Stres zbog neizvjesnosti, gubitka vremena i stalnog pritiska da se ispoštuju rokovi – dodatno utiče na psihu i koncentraciju vozača. Kada konačno prođu granicu, više nisu u optimalnom stanju za bezbjednu vožnju.
Zaključak
Čekanje na granici nije samo logistički problem – to je humanitarno pitanje. Ljudi u kabinama nisu mašine. Oni su radnici koji obavljaju jedan od najvažnijih poslova današnjice. Ali sistem ih često ostavi same – bez WC-a, bez hlada, bez poštovanja.
Ako stvarno želimo sigurniji transport, manje nesreća i bolju ekonomiju, moramo početi od osnovnog: omogućiti vozaču da radi svoj posao dostojanstveno. A to počinje – toaletom, bocom vode i malo poštovanja na granici.
Vozač kamiona nije samo prevoznik robe – on je osoba koja spaja ekonomije, države i ljude. Ipak, svakodnevno se suočava s nevidljivim neprijateljem koji ne piše u ruti ni u tahografu: granicom. Duža čekanja na prelazima postala su svakodnevica, posebno u ljetnim mjesecima, vikendima i praznicima. I dok putnici u automobilima imaju opciju da se okrenu, izađu ili se sklone, vozači kamiona nemaju taj luksuz.
Počinje sve kao red, a završi kao tortura
Situacije na granicama znaju biti nepredvidive. Jedan običan prelaz iz Slovenije u Hrvatsku, Mađarske u Srbiju ili Bosne u EU može potrajati 2 do 8 sati. Vozači često stignu s očekivanjem kraćeg čekanja, ali ih dočeka stajanje u mjestu – satima.
„Krenuo sam iz Ljubljane i stao kod Bregane oko 10:00 ujutro. Do prelaska je prošlo više od 6 sati. Nigdje WC-a, nigdje hlada, a temperatura u kabini prelazila 40 stepeni. Imao sam i hladnu robu, klima radila punom snagom. I svejedno – znoj i nervoza“, priča Miran, vozač iz Slovenije.
WC kao luksuz – i to često nedostupan
Na većini graničnih prelaza gdje se formiraju duge kolone, nema ni osnovne infrastrukture. Vozači su primorani obavljati fiziološke potrebe pored kamiona, između prikolica ili iza žbunja – uz poniženje i nelagodu.
„Najgore mi je kad sam u koloni i ne smijem napustiti kamion. Čak ni da odem do WC-a koji je udaljen 200 metara. Ako kolona krene, a ti nisi tu – ostaješ. Čekaš sledeći ciklus, kao da nisi ni bio u redu“, kaže Alen iz Bihaća.
Ljeto + asfalt + kabina = pakao
Letnje temperature dodatno pogoršavaju situaciju. Dok asfalt „gori“ ispod guma, vozači u kabinama trpe toplotu, znoj i dehidraciju. Klima uređaji troše gorivo, a nisu svi kamioni tehnički opremljeni za višesatni rad dok stoje u mjestu.
Vozači pokušavaju da se rashlade mokrim peškirima, ventilatorima, ali kad temperatura dostigne 35–38 stepeni, ni to više ne pomaže. Neki čak i otvaraju hladnjake s robom – ne da bi upropastili tovar, već da se malo rashlade.
Hrana, voda i dostojanstvo – sve pod upitnikom
U takvim uslovima, svaka flaša vode postaje zlata vrijedna. Problem nastaje kada vozači nisu planirali višesatno čekanje – posebno ako dolaze iz zone gdje nisu mogli stati na benzinsku pumpu.
„Imao sam jedan keks, jednu vodu i čekao 8 sati. Bez hrane, bez WC-a, bez ikakve informacije“, kaže Dragan, vozač koji vozi liniju Beograd–Minhen.
Gubitak vremena = gubitak novca
Za mnoge firme, vrijeme je novac – ali čekanje na granici se rijetko plaća. Vozači tada „troše dane“, bez dodatne dnevnice, bez priznanja vremena čekanja. Neki čak i gube rutu ako pređu tahografska ograničenja i ne mogu na vrijeme istovariti robu.
„Ne računaju ti čekanje. Kažu – nisi vozio. A ti si sjedio 6 sati u znoju, stresu, bez WC-a. Koga je briga?“, kaže Ermin iz Tuzle.
Ko je kriv? Niko. Ili svi?
Problem višesatnog čekanja često se prebacuje s jedne strane na drugu. Carine, granične policije, lokalna infrastruktura, praznični režimi rada, turističke sezone – svi su djelimično odgovorni. Ali sistemskog rješenja još nema.
U nekim državama pokušano je uvođenje „e-Redova“ ili najavljivanja kamiona online, ali praksa je pokazala da se tehničke prepreke, kao i neusklađenost među državama, brzo ispriječe.
Kako se vozači snalaze?
- Drže rezervne kanistere s vodom i gorivom
- Imaju prijenosne WC kabine (hemijski WC) u kamionu
- Koriste aplikacije i grupe na WhatsApp-u ili Viberu da provjere dužinu reda
- Izbjegavaju prelaze s najdužim reputacijama, kad god je to moguće
Ali ni to ne pomaže uvijek. Jer kada stigneš na granicu – više nemaš kuda.
Kako ovo utiče na zdravlje vozača?
Dugotrajno čekanje, posebno ljeti, može izazvati:
- dehidraciju,
- glavobolju i vrtoglavicu,
- probleme s bubrezima,
- nervoza i anksioznost,
- povećan krvni pritisak.
Stres zbog neizvjesnosti, gubitka vremena i stalnog pritiska da se ispoštuju rokovi – dodatno utiče na psihu i koncentraciju vozača. Kada konačno prođu granicu, više nisu u optimalnom stanju za bezbjednu vožnju.
Zaključak
Čekanje na granici nije samo logistički problem – to je humanitarno pitanje. Ljudi u kabinama nisu mašine. Oni su radnici koji obavljaju jedan od najvažnijih poslova današnjice. Ali sistem ih često ostavi same – bez WC-a, bez hlada, bez poštovanja.
Ako stvarno želimo sigurniji transport, manje nesreća i bolju ekonomiju, moramo početi od osnovnog: omogućiti vozaču da radi svoj posao dostojanstveno. A to počinje – toaletom, bocom vode i malo poštovanja na granici.
