Dok većina ljudi svakodnevno odlazi kući nakon posla, hiljade vozača kamiona širom Evrope tjednima borave daleko od svojih domova. Njihova kabina postaje spavaća soba, kuhinja, dnevni boravak i kancelarija – sve u jednom. Ovaj članak donosi sirovu istinu o tome kako izgleda život u kabini kamiona kada posao postane način života, a povratak kući luksuz.
Dani koji se stapaju u jedan
Vozači koji voze međunarodne rute često provedu dvije do tri sedmice u kontinuitetu na drumovima, bez ikakve mogućnosti da se vrate kući. Ritam je nemilosrdan: utovar, vožnja, istovar, nova destinacija. Dani se ponavljaju u istoj rutini, a kabina kamiona postaje jedina stalna tačka u životu vozača.
“Imam sve u kabini – šporet na plin, frižider, posteljinu. Ali to nije dom. To je privremeni zaklon”, kaže Zoran, vozač sa preko 15 godina iskustva u međunarodnom transportu.
Spavanje na parkinzima i autohofovima
Spavanje pored autocesta, na industrijskim zonama ili prepunim parkinzima postaje standard. Rijetko se desi da vozač prenoći u hotelu. Ekonomija transporta ne ostavlja prostora za luksuz – svaki dodatni trošak se reže, a vozači sve češće biraju san u kabini jer je to jedina realna opcija.
Problemi poput buke, nedostatka sigurnosti, pa čak i noćnih krađa, redovna su pojava. Nema tu privatnosti. Nema mira. Samo motor, točkovi i asfalt.
Hrana iz konzerve i termos boce
Ishrana je posebna priča. Vozači rijetko imaju pristup pravim kuhinjama. Hrana se priprema na brzinu – konzervirana jela, gotove supe, paštete i suhomesnati proizvodi. Sve se kuha u kabini, često u improviziranim uslovima, uz pomoć mini-šporeta, kuhala za vodu i termos boca.
“Najgore je ljeti. Nema hlađenja, nema kuvanja – samo voda i sendviči”, žali se Marko, vozač iz Hrvatske koji vozi na relaciji Francuska–Belgija.
Samački život i psihički pritisak
Samovanje je neizbježan dio profesije. Danima nema direktnog kontakta s porodicom, osim preko telefona ili video poziva. Praznina u kabini se brzo pretvori u emocionalni teret. Depresija, nervoza i hronični umor često prate vozače, naročito one koji su dugo bez slobodnog dana.
Porodice trpe jednako. Djeca rastu bez očeva, supružnici vode domaćinstva sami, a praznici se sve češće provode u kamionu umjesto u toplini doma.
Da li neko misli na njih?
Uprkos svim izazovima, vozači su nevidljivi heroji trgovine. Bez njih ne bi bilo robe na policama, goriva na pumpama ni građevinskog materijala. Međutim, zakonski okvir ih često tretira samo kao broj – radna snaga u pokretu.
Ostaje pitanje: da li društvo i država čine dovoljno da im obezbijede dostojanstvene uslove života i rada?
Zaključak
Kada kabina postane dom, to nije romantična avantura, već svakodnevna borba. Vozači kamiona žive na putu, u uslovima koje većina ne bi mogla izdržati ni nekoliko dana. Vrijeme je da se čuje njihov glas i prepozna njihova žrtva.
Jer iza svakog isporučenog paketa stoji neko ko već treću sedmicu zaredom spava na autoputu.
