Transportna industrija je temelj evropske ekonomije, a vozači kamiona su njezin pokretač. Ipak, već godinama se suočavaju s istim problemima: niske plate, neplaćeni prekovremeni sati, manjak adekvatnih odmorišta i opći nedostatak poštovanja za njihov rad. U tom kontekstu, sve češće se postavlja pitanje – da li je vrijeme za novi kolektivni ugovor koji bi garantovao bolja prava i uslove rada za vozače širom regiona?
Trenutna situacija: šta kažu vozači?
Razgovarajući s vozačima iz Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije, slika je slična: svi osjećaju da su podcijenjeni. Plata često ne odražava broj radnih sati, a pravila o odmoru se krše u korist “pravovremene isporuke”. Vozači izvještavaju o situacijama gdje voze 12 do 14 sati dnevno, bez mogućnosti adekvatnog odmora.
„Mi ne tražimo luksuz. Tražimo ono što je po zakonu. Ako vozim 9 sati, želim pauzu. Ako radim 250 sati mjesečno, želim da mi to bude plaćeno,“ kaže jedan vozač iz Zagreba.
Šta pokriva kolektivni ugovor?
Kolektivni ugovor je sporazum između sindikata i poslodavaca kojim se regulišu prava radnika: minimalna plata, dnevnice, uslovi rada, trajanje radnog vremena, pravo na odmor, nadoknade za noćni rad i još mnogo toga.
Međutim, u sektoru transporta često je riječ o ugovorima koji su zastarjeli, neobavezujući, ili se uopće ne primjenjuju u praksi. U mnogim firmama u regionu, radnici potpisuju “interni pravilnik” koji nema snagu pravog kolektivnog ugovora.
Primjeri iz EU
U Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj kolektivni ugovori za vozače su znatno jači. Osiguravaju minimalne plate po satu (npr. 14–18 €), striktno propisane pauze, dodatke za noćni rad i garanciju za naknadu za rad vikendom i praznicima. Pored toga, sindikati imaju jasnu ulogu i nadzor nad sprovođenjem ugovora.
Zašto to ne bi bilo moguće i na Balkanu?
Sindikalna borba – gdje zapinje?
Problem u regionu je često slab sindikalni organizovanost i strah od odmazde. Mnogi vozači nemaju predstavnike koji bi ih zastupali pred poslodavcem. Drugi pak ne žele da se „zamjere“ firmi, pa pristaju na lošije uslove iz straha da će izgubiti posao.
Postoji i problem “sive zone” – vozači na papiru rade 40 sati sedmično, ali u stvarnosti i duplo više. Plaćeni su fiksno, bez obračuna prekovremenog, jer se „sve računa u dnevnicama“.
Je li realan novi kolektivni ugovor?
Apsolutno – ali samo ako postoji kolektivni pritisak. To podrazumijeva:
- ✅ Ujedinjenje više sindikata u jedinstven front
- ✅ Učestvovanje i podršku vozača iz svih država regiona
- ✅ Pripremu konkretnih zahtjeva (minimalna plata, obračun sati, uslovi na putu)
- ✅ Dijalog s udruženjima poslodavaca i vladama
Bez ovakvog pristupa, kolektivni ugovori će ostati samo mrtvo slovo na papiru.
Podrška sa terena i online
Interesantno je da sve više vozača izražava svoje stavove putem društvenih mreža. Objave koje govore o nepravdi, iscrpljenosti i nesigurnim uslovima rada imaju hiljade pregleda i komentara podrške.
Online zajednica postaje važan faktor u borbi za prava, jer omogućava da se problemi iznesu u javnost, a ljudi koji su ranije ćutali sada dijele iskustva i javno podržavaju promjene.
Zaključak
Vrijeme je da se pozicija vozača redefiniše. Oni nisu samo „operateri volana“, već ključni dio logističkog lanca. Ako želimo siguran, održiv i pravedan transportni sektor, novi kolektivni ugovor nije luksuz – već neophodnost. Vozači su spremni da rade, ali s poštovanjem, po pravilima i za pravičnu naknadu. I to više nije tiha želja – to je jasan zahtjev.
