Još kao dijete, dok sam sjedio na staroj gumiranoj stolici u garaži pored očeve cipele prekrivene tragovima ulja i prašine s puta, znao sam jedno – kad porastem, biću kamiondžija. Nisam sanjao da budem pilot, fudbaler ili astronaut. Moj san imao je kabinu, volan veći od mog grudnog koša i tihi zvuk motora koji sam prepoznavao bolje nego što sam znao slova abecede.
Moja prva “vožnja” bila je u plastičnom kamionu, kupljenom na pijaci. Imao je volan koji se nije okretao i točkove koji su škripali. Ali za mene, to je bio pravi šleper. Tada nisam znao šta znači kvar na mjenjaču, radni nalog ili carinski terminal – znao sam samo da je vožnja sloboda, zvuk motora pjesma, a drum mjesto gdje se sve misli slažu.
Djetinjstvo pod plavim ceradama
Odrastao sam u kraju gdje su šleperi stajali više nego bicikli. Kamion nije bio samo prevozno sredstvo, to je bio status, identitet, način života. Očevi su po danu vozili, po noći telefonirali i pisali rute po bijelim papirima zalijepljenim za armaturnu ploču. Mi djeca smo po školskim sveskama crtali cisterne, hladnjače i logoe prevozničkih firmi kao drugi što crtaju junake iz crtanih filmova.
Sjećam se vožnji do pumpe. Tih deset minuta kad me otac stavio da sjedim u kabini dok je točio gorivo bili su najuzbudljiviji trenuci mog svijeta. Biti iznad svih, gledati svijet iz visine kabine – osjećao sam se kao gospodar drumova. Nisam znao šta znači vozačka dozvola, ali sam znao da je to ono što želim.
Vrijeme u kojem snovi postaju ozbiljni
Kako sam rastao, shvatio sam da kamion nije samo buka i dizel. To je odgovornost. To su sati na granicama, neprospavane noći, čekanja na rampama, razgovori s dispečerima, tahografi i pravila. Ali nisam se pokolebao. Ako išta, želio sam to još više – ne zbog romantike, nego zbog ponosa.
Kada sam prvi put sjeo u pravi šleper, nije to bila bajka. Bila je to borba sa spojkom, znojenje zbog greške u šaltanju i strah da ne zakačim stubić na izlazu iz dvorišta firme. Ali osjećaj kada sam prešao prvih 100 kilometara sam – bez asistencije, bez greške – bio je isti kao onaj kad sam prvi put kao dijete vrtio onaj plastični volan.
Kabina postaje drugi dom
Vožnja kamiona nije samo posao. To je život u pokretu. Kabina ti postane soba, volan prijatelj, a radio jedini glas koji čuješ po cijeli dan. Jutra u Njemačkoj, večere u Sloveniji, a noći na parkingu uz termofor kafe i poneki razgovor s kolegom iz susjedne prikolice.
U kabini naučiš šta znači tišina. Naučiš da je pjesma snažnija kad je slušaš sam. Naučiš da su kilometri kao dani – nekad idu brzo, nekad sporo, ali uvijek ostave trag.
Ljudi misle da samo vozimo
Ali mi znamo više. Mi znamo da vožnja znači planiranje, koordinaciju, strpljenje. Mi znamo da nije isto voziti prazan kamion i onaj pun 24 palete. Znamo da jedan loš potez može značiti štetu, kašnjenje, kaznu ili – ne daj Bože – nesreću. I znamo da niko ne vidi onih 11 sati vožnje, niti 3 čekanja na rampi – samo račun i papir s potpisom.
Ipak, ništa ne mijenjam
Jer kad se vozim kroz ravnice, dok sunce zalazi, a drum je ravan i bez gužve, osjećam da sam tamo gdje treba. Kad noću stignem na odredište i ugasim motor, osjetim mir kao da sam završio misiju. Kad otvorim prozor i udahnem svjež zrak u planinama, znam zašto sam izabrao ovaj život.
Šta ostaje u meni
Danas, nakon godina i stotina hiljada kilometara, još uvijek čuvam onaj plastični volan. Ne zbog nostalgije, nego zbog podsjetnika. Podsjetnika da je svaka vožnja san koji je nekad bio dječji crtež. Da iza svake registarske tablice stoji čovjek koji vozi jer voli, a ne jer mora. Da kamion nije samo vozilo – to je poziv.
Zaključak
Od plastičnog volana do pravog puta vodi dug put – ali kad se ide srcem, nije težak. San dječaka postao je stvarnost. I dok god mi srce zatreperi kad upalim kontakt i čujem motor kako prede, znam da sam izabrao pravi put. I onaj mali sjekač iz djetinjstva bi bio ponosan.
