Tegljač star 51 godinu sa motorom od 200 KS bez turbine, jednoprometnim mjenjačem i kabinom koji je već bio zastario kada je bio nov – s poljske tačke gledišta, lako je zamisliti, jer domaći Jelcz 317 savršeno odgovara opisu. Zamislimo sada da neko na takav Jelcz prikači modernu poluprikolicu sa zastorom, u nju stavi teret od 10 tona i redovno vozi na rutama u gustom, autoputskom saobraćaju, uključujući brojne uspone. Ova slika bi mogla biti savršen uvod u snimak koji ćemo pogledati u nastavku.
Film u diskusiji:
Film prikazuje britanski tegljač Atkinson Borderer iz 1974. Ovo je potpuno restaurirani kamion koji se redovno izlaže na skupovima, a još uvijek se koristi za pravi rad. Reč je o prevozu tereta za britansku kompaniju Comfortex, specijalizovanu za proizvodnju dušeka i kojoj je potreban domaći transport sa prikolicom sa zavesom. Iako to nisu svakodnevna putovanja, a narudžbe su poprilično sporadične, ipak se mogu povećati godišnja kilometraža od nekoliko hiljada kilometara. Jedna takva ruta, koja povezuje Manchester sa Louthom, udaljenom preko 200 kilometara, možete vidjeti u videu iznad. Do oko 5.30 sati vozilo se vidi kako se utovaruje i priprema za rad, a zatim kreće na put, prvo autoputem M62, a zatim krivudavim i uskim lokalnim putevima, punim kružnih tokova.
Film govori sam za sebe, pa ga ovdje neću opisivati niti rezimirati. Međutim, objasnit ću neke tehničke detalje o kompletu. Počnimo s prikolicom, za koju se ispostavilo da je tipično britansko vozilo visine 4,48 metara. U kombinaciji sa malom kabinom traktora starog 51 godinu, to znači ogroman aerodinamički otpor. Osim toga, prikolica ima posebno pomaknutu osovinu, što rezultira skraćenim prednjim prevjesom. To je neophodno zbog kratkog međuosovinskog razmaka traktora i stoga vjerovatnoće da se prikolica zakači za kabinu. Težina tereta smještenog u prikolici na snimku bila je oko 10 tona.
Par kadrova iz filma:
Što se samog traktora tiče, radi se o Atkinson Bordereru sa kraja proizvodnje ovog modela. Koristio je kabinu koja je debitovala na tržištu davne 1958. godine, modernizirana je dvanaest godina kasnije i ostala u proizvodnji do 1975. Karoserija je imala vrlo veliku površinu zastakljenja, tipično za britanske kamione tog vremena, ali je, nažalost, nudila i lošu ergonomiju. Većina Borderera iz 1970-ih dolazila je s jednim od dva atmosferska motora: 10,5-litarski, britanski Gardner od 180 konjskih snaga ili američki Cummins od 12,2 litara od 200 konjskih snaga. Obično je dodan jedan od dva nesinhronizirana mjenjača: 6-brzinski britanski brend David Brown ili 10-brzinski američki brend Fuller. U traktoru iz filma imamo Cummins sa Davidom Brownom, što se može opisati kao prosječna konfiguracija iz ponude. Video prikazuje kako se atmosferski agregat bori na brdima, spuštajući se čak i do 40 km/h i mora da radi na veoma visokim obrtajima. Mada ima i dosta trenutaka kada preko 50 godina star klasik prestigne druge kamione, naravno na ravnom terenu. To je zbog činjenice da Atkinson Borderer nije imao ograničavač brzine, a raspon prijenosa je odabran s maksimalnom brzinom od 90 ili 92 km/h. Dodatno, neki Borderer modeli su imali ZF servo upravljač, ali to nije bila sasvim norma.
Kada pišete o starom britanskom traktoru, potrebna je određena digresija. Pa, da je u filmu prikazan kontinentalni kamion iste berbe, proizveden u Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji, cijela vožnja bi vjerovatno više ličila na moderan transport. Uostalom, u to isto vrijeme, kontinentalni brendovi su već postizali izlaznu snagu u rasponu od 250-350 KS, i imali su mnogo prostranije, široke kabine s umjerenim tunelima. Jednostavno, britanska automobilska industrija je u to vrijeme bila u ozbiljnoj krizi, a kamioni proizvedeni na Britanskim otocima smatrani su vrlo zastarjelim i bili su predmet oštrih kritika. Autor knjige “Nije sve sunce i pijesak”, britanski vozač Paul Rowlands, to sjajno opisuje u svojim sjećanjima s prijelaza 1960-ih u 1970-te. Ispod objavljujem fragment ove knjige, a više informacija o ovoj temi možete pronaći u ovom članku: Kako su svi britanski proizvođači kamiona bankrotirali, ili priča o nestanku nekoliko marki s tržišta
Bilo je to vrijeme velikih promjena u transportu. Stara vremena su prolazila, a dolazila su potpuno nova. […] Kamioni britanske proizvodnje imali su „pouzdanu“ mehaniku i kabine dizajnirane s obzirom na potrebe prevoznika. Ali šta je sa vozačem?
Klimatizaciju je obezbjeđivala karoserija sa prazninama i rupama u podu kroz koje su uvedene pedale. U nekim kamionima ste čak mogli vidjeti kako nam asfalt izmiče ispod nogu jer je rupa ispod njih bila tako velika. Sjedalo je bilo komad sunđera prekriven tkaninom na komadiću šperploče, koji je često služio i kao poklopac baterije. Naslon je bio još jedan komad tkanine na malo pjene, dodatno pričvršćen za zid kabine.
Ogromni motor bukvalno nije imao zvučnu izolaciju, bio je tačno ispod vaše desne ruke i da na njega niste stavili pedeset ćebadi, koje vam je dala žena ili majka, svi bismo bili gluvi… pardon, tinitus. Ponekad, kada se vozite po veoma hladnom vremenu, koristili biste i dvadesetak ovih ćebadi da pokrijete noge, da ih držite na pedalama.
“Ali vozač, grijanje? Imaš motor da te grije. Ovo je posao za prave muškarce, ako ti se ne sviđa, tu su vrata”, bio je najčešći odgovor na pritužbe.
Drumski saobraćaj se udaljavao od kamenog doba. Prešli smo sa britanskih kamiona brendova kao što su ACE, Atkinson i ERF sa Leyland ili Gardner motorima na dobro opremljene, civilizovane kamione iz Evrope sa pravim grejanjem, menjanjem brzina kao u putničkim automobilima, tihim motorima i egzotičnim imenima kao što su Scania, Volvo i Mercedes.
