Slavica Janković (49) na prvi je pogled obična žena sa svim svakodnevnim problemima i izazovima, poput svih drugih žena. No, velika ljubav iz djetinjstva dovela ju je do zanimanja u kojem dominiraju muškarci, pa tako već šest godina vozi šleper po europskim cestama.
Slavica je do sada vozila cestama Hrvatske, Engleske, Bosne i Hercegovine i Srbije, a i samohrana je majka 14-godišnje Milice.
Prisjećajući se kako je počela voziti šleper, kaže da je svašta radila u životu, pa tako i da je godinama vozila kombi s robom koju je potom prodavala. U međuvremenu se zaposlila u mesnici u Borovu, ali i u mesnicama u Slavoniji i Istri. Taj je posao radila desetak godina, odnosno do trenutka kada je zbog zdravstvenih problema morala pronaći drugi posao.
U potrazi za novim poslom potom je otišla na Hrvatski zavod za zapošljavanje gdje joj je ponuđena mogućnost prekvalifikacije, a jedna od mogućnosti bila je i prekvalifikacija za vozača kamiona.
“Kad su mi to rekli, nisam nimalo dvoumila jer sam odmalena voljela kamione. Kad sam bila mala, znala sam stati s biciklom i gledati kako kamioni prolaze dok se ne izgube u horizontu. U konkurenciji od 70 kandidata ušla sam među pet kandidata kojima će EU pokriti troškove prekvalifikacije i tako je sve počelo”, kaže Janković.
Nakon završene prekvalifikacije, život ju je potom odveo u Englesku, gdje joj živi sestra. Tamo je ubrzo dobila nacionalni broj za ostanak, ali i položila ispit da može voziti kamion po njihovim cestama, pa je našla posao. Odmah nakon toga počela je voziti cestama diljem Engleske, vozeći lijevom stranom, kako je tamo i normalno.
Kaže da je posao bio dobar i dobro plaćen, ali da se njena kći nije mogla naviknuti na život i školu tamo. Zbog patnje kćeri i moždanog udara oca koji živi u Vukovaru, a koji je ostao polupokretan, Slavica se konačno odlučila vratiti u Hrvatsku.
Krenula je u potragu za poslom, ali kao da ju je sve vuklo prema kamionima, za što se na kraju i odlučila. Prvo je vozila za jednu vukovarsku tvrtku, a zatim je prešla u osječku prijevozničku tvrtku za koju vozi i danas.
“Mogu reći da ne žalim ni za čim i da radim posao koji volim. Radim za puno manje novca, ali mi je kći sretna i zadovoljna, a ja sam bliže tati koji je bolestan. Jednostavno uživam u vožnji i ništa mi nije teško. Mojoj kćeri ide, a zbog bolesnog oca zamolila sam vlasnika firme da vozim ture na kojima ne moram spavati da se vratim kući do večeri. Izlaze mi u susret, na čemu sam im zahvalna i to mi puno znači”, ističe Janković.
Dodaje da joj ništa nije teško te da često pomaže radnicima na viličarima utovariti teret, skinuti ceradu ili bilo što drugo što je potrebno da se posao brzo završi. Ipak, najteže joj pada čekanje na granicama koje je uobičajeno i protiv čega ne može. Tijekom šest godina vožnje šlepera koji je dug oko 17 metara, a natovaren težak 40 tona, doživjela je i preživjela puno toga. Prisjetila se kada joj je jedne noći pukla guma i promjena na cesti, gužvi u velikim gradovima, vožnje cestama po snijegu i ledu…
Dodatni problem je brza vožnja i nepažnja velikog broja sudionika u prometu koji, kako kaže, jure na sve strane ne razmišljajući o posljedicama. U nekoliko navrata morala je naglo kočiti kako bi izbjegla prometnu nesreću. Ističe i na veliku kolegijalnost većine vozača kamiona, ali dodaje da ima i onih koji drugačije i s predrasudama gledaju na ženu koja vozi kamion.
“Uvijek ima onih drugih koji su obični šovinisti kojima smeta što žena bolje vozi i parkira bolje od njih. Takvi me ne zanimaju previše, ali nikako nije kolegijalno. Nema nas puno žena trenutno za volanom kamiona, ali nas, unatoč takvim razmišljanjima pojedinaca, ipak ima. Što me veseli.
U kontaktu sam s nekoliko vozačica kamiona i kad se čujemo, razmjenjujemo iskustva. U zapadnoeuropskim zemljama ima puno više žena koje voze kamione i tamo je to postala normalna pojava. Kod nas žene voze nema puno kamiona, ali vjerujem da će nas u budućnosti biti više”, kaže Janković.
No, ne krije da je riječ o iznimno stresnom poslu te da od svakog vozača zahtijeva punu koncentraciju i sigurnost. Teret se mora dovesti na odredište bez obzira na vrijeme vani. Sve to na nju utječe tako da je u nekoliko navrata kući dolazila iscrpljena i umorna od svega. Znala je biti toliko umorna da je kad se tuširala osjećala da joj se cijela kada u kupaonici ljulja, a nakon toga je još morala biti s kćeri i posjećivati oca.
Slavica Janković, na prijedlog prijatelja iz Vukovaršpeda, prijavljena je za dodjelu nagrade „Naj radnica“ za 2022. godinu u organizaciji udruge Mali Svjetionik iz Zagreba, koja pobjednici donosi i novčanu nagradu u iznosu od 100.000 kuna. U konkurenciji od 780 prijavljenih, Slavica Janković ušla je među deset najboljih. Odluku o izboru za „Naj radnika“ donijet će građani svojim glasovima.
“Nisam ni znala da sam prijavljena dok me nije pozvala voditeljica projekta. Mislila sam da je šala ili skrivena kamera, ali kad je rekla da me prijavila kolegica iz Vukovaršpeda, vidjela sam da nije šala. Uglavnom, izuzetno mi je drago da je netko prepoznao moj rad i trud, ali i da sam ušla među deset najboljih. Tih 100.000 kn je super, ali ja sam do sada živjela bez tog novca. Kad bih mogla birati između toga novca i statuu za pobjednika, odabrala bih statuu jer bi puno značila mom ocu koji je bio vrijedan čovjek i koji mi je životni idol”, zaključila je Janković.
