Kad se priča o sigurnosti u transportu, skoro uvijek se priča o teretu. GPS praćenje, posebne brave na prikolicama, alarmi, geofencing, osiguranje – sve to postoji da bi roba stigla na odredište netaknuta. Onaj ko taj teret danonoćno prevozi, često ostaje potpuno van te priče.
A upravo vozač je taj koji svake noći na nepoznatom parkingu mora sam, u sekundi, procijeniti da li je situacija opasna. Nijedan alarm mu tu ne pomaže.
Kriminal se promijenio, a obuka vozača nije
Nekad je pljačka izgledala jednostavno – neko prereže ceradu u mraku i uzme šta stigne, ili nestane cijela poluprikolica dok vozač spava. Danas su bande organizovanije i strpljivije.
Prate vozače direktno na parkiralištima, čekaju trenutak umora i koriste razrađene taktike odvraćanja pažnje. Neki se lažno predstavljaju kao policija, carina ili osoblje odmorišta. Drugi rade na psihološkom pritisku – uvjere vozača da nešto mora učiniti odmah, dok mu pažnja nije tamo gdje treba.
Ovo su prijetnje sa kojima se vozači prije samo par godina praktično nisu susretali. Problem je što se obuka u firmama nije mijenjala istim tempom kao kriminal na terenu.
Zašto Evropi dramatično nedostaju sigurni parkinzi
Dio problema nije u vozaču, nego u infrastrukturi koja mu jednostavno ne postoji na raspolaganju. Prema studiji Evropske komisije, EU trenutno nedostaje više od 390.000 sigurnih parking mjesta za teška teretna vozila. Ako se ulaganja ne ubrzaju drastično, taj deficit bi do 2040. godine mogao narasti na skoro 483.000 mjesta.
To znači da stotine hiljada vozača svaku noć nemaju drugu opciju osim da propisani odmor provedu na neosvijetljenim, neuređenim lokacijama bez ikakve zaštite.
Brojke koje najbolje opisuju problem
- 79% profesionalnih vozača doživjelo je opasnu ili nesigurnu situaciju tokom pauze na parkingu
- Samo 9% vozača smatra da im evropski parkinzi pružaju adekvatnu sigurnost, i za njih i za teret
Teško je zamisliti kvalitetan odmor kad čovjek cijelu noć osluškuje da li mu neko dira kabinu ili prikolicu. A upravo taj odmor mu je zakonski obavezan prije nego što ponovo sjedne za volan.
Vozač nije zaštitar, i ne smije to ni pokušavati biti
Transportne firme redovno organizuju obuke o radnom vremenu, propisima i vožnji. Rijetko ko se pita – kad je vozač posljednji put dobio obuku o tome kako danas rade organizovane grupe na putevima?
Većina vozača osjeća ličnu odgovornost prema teretu koji vozi. Baš zato neki od njih, iz najbolje namjere, pokušaju sami intervenisati kad vide da im neko prilazi teretu. To je greška koja može koštati života.
Firma mora vozaču jasno staviti do znanja jednu stvar – njegov posao u trenutku napada nije da se bori. Njegov posao je da:
- prepozna prijetnju na vrijeme
- ostane u sigurnom prostoru, dakle u zaključanoj kabini
- aktivira sigurnosnu proceduru firme
- odmah pozove policiju
Ništa više od toga. Vozač nije obučen niti opremljen za fizički obračun sa kriminalnom grupom, i ne treba ni pokušavati da bude.
Zašto tehnologija tu ne može pomoći
Nijedan telematski sistem, ma koliko pametan bio, ne može donijeti odluku umjesto čovjeka koji stoji sam na mračnom parkingu usred noći. Sistem može poslati alarm poslije, ali u tom trenutku odluku donosi vozač, sam, na licu mjesta.
Zato ulaganje u obuku vozača mora ići ruku pod ruku sa ulaganjem u opremu vozila – jedno bez drugog jednostavno ne funkcioniše.
Savjet za vozače i transportne kompanije
Teret se, u najgorem slučaju, može osigurati i naplatiti. Vozilo se popravi, roba zamijeni. Vozača, ako mu se nešto desi, niko ne može vratiti. Od te činjenice bi trebala krenuti svaka ozbiljna priča o sigurnosti u transportu.
Vozačima – ako procijenite da je situacija sumnjiva, ne izlazite iz kabine da provjerite šta se dežaje van kabine i oko kamiona. Zaključajte vrata i zovite policiju, teret nije vrijedan vašeg zdravlja. Kompanijama – ako još uvijek nemate jasnu proceduru za ovakve situacije i redovnu obuku o prepoznavanju prijetnji, ovo je trenutak da to promijenite, prije nego što vas na to natjera incident na terenu.
